ILUSTRIRANA POVIJEST CRKVE

Nije mali izazov dati se na pisanje povijesti jedne tako stare i toliko osporavane ustanove kao što je Crkva. Mnogi su se u njemu na razne načine okušali – knjižnice svjedoče o njihovim rezultatima. To je uvijek izazovan i nikada dogotovljeni posao, jer – kako da bude dogotovljeno ono što je izraz ljudskoga bića u njegovim najvišim, ali i najnižim dometima, pojedinačno i kolektivno? Tu nikad nije sve rečeno, zato se uvijek iznova piše povijest, svaka povijest. Kod Crkve je pak u pitanju ne samo ono ljudsko, nego i ono što ona naviješta kao od Boga, po Isusu Kristu, dano ljudima da budu drugačiji negoli bi bili samo po onome što im je naravlju prirođeno. “Drugačiji” – to bi trebalo značiti i “bolji”, jer ako evanđelje i ono što je iz njega kroz povijest poniklo ne čine čovjeka boljim, čemu onda sve to? A jesu li oni to učinili? Čine li oni to? Ne postoji motrište s kojega bi dalo suvereno prosuditi događaje i aktere, odvagnuti njihova nadahnuća i vjernost u provedbi te dati završnu sliku, da ne velimo – sud. A ipak se sudi i priča o tome je li kršćanstvo – pocrkvenjeno i kao apstraktna ideja – donijelo nešto dobra ljudskome rodu. U odgovorima pak se zrcale opredjeljenja onih koji odgovaraju. I s pravom je tako, jer nema mišljenja bez pretpostavki, ali – i tu se može naučiti od povjesničara kako se valja boriti za nepristrani pogled – vlastite pretpostavke valja promišljati i otvoreno priznati te se uvijek iznova dati pogoditi stvarnošću koja nam dolazi pred oči kroz dokumente, kroz povijesno pamćenje, da, i kroz umjetnost koja tako divno sintetizira ono za što pisanoj riječi trebaju mnoge stranice teksta, a da još nije zadovoljavajuće rekla ono što ima reći. U tome je jedinstvena vrijednost ove monografije. Ne radi se naime o ilustracijama koje prate tekst, niti se radi o povijesti umjetnosti objašnjene njezinim religioznim kontekstom. “Radi se – kako nas poučava autor Guy Bedouelle, profesor crkvene povijesti na sveučilištu u Fribourgu – o jednom novom pothvatu: kanimo progovoriti o cjelokupnoj povijesti latinskoga kršćanstva tako da se krećemo na dva paralelna i komplementarna puta, tj. govorimo dvoglasno, znajući da svaki od ta dva glasa ima svoju specifičnost. Ako rečenica nužno ima u sebi neku nepotpunost zbog kratkoće, sintakse i usklađenosti, slika će posredovati puninu sugerirajući složenost ili sklad povijesnoga fenomena. Ona će progovoriti uz pomoć vizualnih simbola, kroz boje i oblike, te će biti prikladnija da nam sugerira misterij. No s druge pak strane slici je potrebna pratnja napisane riječi, bilo radi toga da bude smještena u neku složenu cjelinu, tj. u ono što je napisano u poglavljima te povijesti, bilo radi toga da se istaknu pojedinosti njezina značenja, o čemu govore poduge legende koje prate svaku ilustraciju. Umjetnost u svim svojim oblicima daje gledati; povijesno pripovijedanje pak objašnjava i potiče na razmišljanje. Oba ta puta nužna su za pravo razumijevanje.