Akcija!

MAČEKOVA VOJSKA: Hrvatska seljačka zaštita u Kraljevini Jugoslaviji

199,90 Kn 159,92 Kn

Nema na zalihi

Kategorije: , , , .

Opis

 

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslavija u čitavom se svom trajanju od osnivanja 1918. do sloma 1941. godine nalazila u političkim režimima koji su imali izrazito autoritarne karakteristike. Međuratna Jugoslavija nudi konstruktivan primjer svima koji se bave problemima upravljanja konfliktima i njihovim rješavanjem u multinacionalnim društvima. Područje bivše kraljevske Jugoslavije možemo donekle opravdano promatrati kao područje trajne nestabilnosti i čestog političkog nasilja, usprkos tome što su političke elite nastojale u određenim intervalima kompromisima svladati unutarnje etničke i političke sukobe. Promatrajući tada njezino geopolitičko okruženje, vidljiva je sličnost s pojavama autoritarnosti u zemljama koje su je okruživale, poput Mađarske, Bugarske, Rumunjske, Italije ili Albanije. Slično je bilo i u velikom dijelu europskog kontinenta. Do druge polovice 1930-ih godina sve zemlje Istočne i Srednje Europe, s izuzetkom Čehoslovačke, dobile su diktatorske režime.

U različitim vremenskim razdobljima u Kraljevini Jugoslaviji mijenjala se samo razina autoritarnosti vladajućeg režima. Upravo je opća karakteristika autoritarnosti oslanjanje na represivni aparat u svrhu svladavanja svake političke i druge akcije protiv režima. Svaka anticentralistička politika je u središnjim vlastima u Beogradu doživljavana kao protudržavni čin i tako tretirana. Cijeli represivni aparat bio je upregnut u funkciju političke borbe. Činjenica da je kralj Aleksandar Karađorđević u svom vladanju bio izrazito oslonjen na vojsku i njene vojne vrhove imala je također velikog utjecaja na politički život u zemlji.  Otpočetka se beogradski režim u sukobu sa svojim političkim protivnicima služio u provođenju represivnih mjera i sa različitim civilnim poluvojnim postrojbama s unitarističkim i velikosrpskim obilježjima. Osim ORJUN-e, najeksponiranija organizacija na koju se režim oslanjao bilo je Udruženje četnika koje je de facto služilo kao pomoćnik oružništvu i vojsci. U vremenu Šestosiječanjske diktature, u jeku provođenja politike integralnog jugoslavenstva, represija  je bila uglavnom usmjerena suzbijanju hrvatskih nacionalnih simbola, ali ne i srpskih. Tako se Udruženje četnika koristeći jugoslavensku retoriku i time prikrivajući svoje izrazito (veliko)srpsko obilježje činilo ravnopravno djelujući s organima reda. Upravo je nasilje tih udruženja ili društava koja su zagovarala unitarizam sa srbijanskom premoći nad bilo kojim oblikom oporbe, koji su prepoznavali u predstavnicima anticentralističkih ideja, u čemu je prednjačila Hrvatska seljačka stranka, uzrokovalo hrvatski odgovor.

Nakon smrti kralja Aleksandra na čelo države dolazi Namjesništvo u kojem glavnu riječ drži knez Pavle Karađorđević. U autokratski oblikovanoj državi promjena osobe na čelu značila je i promjenu državne vanjske i unutarnje politike, koja je uglavnom počivala na osobnim razlikama i shvaćanjima između Aleksandra i Pavla Karađorđevića. Iako je na unutarnjem planu došlo do snažnijeg uzmaka od diktatorskih tendencija, promjene su u suštini bile formalne. Upravo je vremensko razdoblje od smrti kralja Aleksandra do pada vlade Milana Stojadinovića 5. veljače 1939. godine također okarakterizirano autoritarnošću koja je, ipak, bila nešto blaža od prijašnjih režima. Tek je nakon Stojadinovićeva pada, zapravo, nastupio trenutak u kojem je izrazito porasla razina demokratskih obilježja nasuprot autoritarnosti, iako je ona i dalje bila prevladavajuća. Promjena je bila jedino vidljiva u postepenu prihvaćanju »hrvatskog pitanja« i popuštanju vodećoj snazi hrvatskog naroda – HSS-u. Unatoč tomu politički odnosi se za Stojadinovićeve vlade nisu približavali rješavanju hrvatskog pitanja, već se ono samo toleriralo.

Nakon ublažavanja Diktature 1935. godine HSS postaje stožer nastanka hrvatskog seljačkog pokreta, nastojeći znatno dubljim širenjem svoga djelovanja na ekonomska, kulturna, prosvjetna, radnička i druga polja okupiti oko sebe čitav hrvatski narod. Vodstvo HSS-a pokazivalo je tendencije