REPUBLIKA, AKO JE MOŽETE SAČUVATI

Moja nada u pisanju ove knjige bila je pridonijeti oživljavanju interesa za Ustav po dizajnu tvoraca i sučevoj ulozi u njemu. Tvorci su proučavali povijest i tražili znanje o prošlim vladama i pisani Ustav kojega su dizajnirali osigurao je naše slobode i dopustio je da se vodimo dva stoljeća, dok smo pobjeđivali brojne imitatore diljem svijeta. Svatko od nas koji dijeli to nasljedstvo mora razumjeti veliki dar kojega smo dobili – ne i posljednji jer svaka generacija mora odigrati svoju ulogu u vođenju vlade od i sa ljudima i svaka generacija mora napraviti svoj dio da osigura da su njezini blagoslovi sigurno preneseni onima koji dolaze kasnije. Moj trud ovdje ne pretvara se da bude enciklopedijski kao što je bio njihov. Niti je ova knjiga namijenjena akademicima. Namijenjena je građanima koje zanimaju uvodne i osobne refleksije našega Ustava, njegovo odvajanje moći i neki izazovi s kojima se susrećemo kada želimo sačuvati i zaštititi našu republiku danas. Ne sadrži sve odgovore ili ne odgovara na svaku kritiku. Umjesto toga, refleksije iz ove knjige predstavljaju samo uzorke govora, članaka, eseja i sudačkih mišljenja koje sam nudio kroz moj tridesetogodišnji život o nekim subjektima koji su mi iznimno važni. Na jedan način, danas sam u ranom dijelu novog putovanja, jer sam prihvatio sadašnji posao tek nedavno. Pa, u tom smislu, također, ova knjiga predstavlja više početnu nego završnu točku.

____
Predgovor

„Držite, moji prijatelji, Ustav i Republiku za koju vrijedi. Čuda se ne grupiraju i što se dogodi jednom u 6 000 godina, možda se nikada neće ponoviti. Držite Ustav jer ako američki Ustav propadne, cijeli će svijet biti u anarhiji.”
Daniel Webster

Američki je ustav zasigurno jedan od najvažnijih pravnih dokumenata ikada napisanih. On jamči slobodu, vladavinu prava i ključ je američkog prosperiteta. Ali, pravni dokumenti su samo toliko dobri koliko je dobra struktura vlade koja ih implementira. Zato je citat Bena Franklina: „Republika, ako je možete održati“ vrlo primjeren naslov. Kad je izgovorio te riječi, Franklin je razumio slabosti svake demokracije: dokumenti se mogu promijeniti, procesi mogu biti izmijenjeni, a ljudi smijenjeni. Separacija ovlasti, tema ove knjige, jedan je od ključnih mehanizama zaštite demokracija i poticanja procvata ljudskih sloboda.
Razumijevanje interakcije između vlade i pravnih dokumenta životvorni je čimbenik istinskog razumijevanja demokracije. Mnoge su se komunističke države proglasile demokracijama, neke su čak imale i povelje o pravima koje su sjajno zvučale, no njihova su obećanja bila iluzije. Vladavina ljudi, a ne prava.
Promijeniti američki Ustav namjerno nije lagano; proces je ciljano oblikovan tako da iziskuje veliki, i nacionalni, napor. No, neki su pokušali zaobići procedure i promijeniti ustavno odvajanje ovlasti, sve pod izlikom „živog Ustava“. Ova sudačka spremnost „ažuriranja“ Ustava, premješta proces s ljudi i država na devet neizabranih doživotnih sudaca. Važna tema u knjizi suca Gorsucha je činjenica da dobri sudci moraju potpuno i pravocrtno provoditi zakon, čak i ako će biti nezadovoljni posljedicama toga čina. Možda kontraintuitivno, on smatra da se treba podržati zakon kako je napisan, čak i ako se ne slaže s politikom koja stoji iza zakona; to je ključni dio vladavine prava i važan kriterij za odabir sudaca. Nitko se ne slaže sa svim zakonima i procedurama, ali to ne znači da su oni ilegalni ili da ih sudac treba mijenjati; Sudac Gorsuch zagovara tezu da su mogućnost pristupa svakom problemu s otvorenim pogledom i bez pristranosti ključni zahtjevi za odabir suca. Prema sucu Gorsuchu suci se moraju usredotočiti na značenje zakona – gledajući riječi, strukture rečenica i povijest – a ne na preferirajući ishod u određenom slučaju. Dakle suci moraju postaviti zakon iznad osobnih pogleda i/ili pritiska javnog mnijenja. Vladavina prava, a ne ljudi.
Hoćemo li očuvati republiku? Nitko nije siguran, ali sudac Gorsuch se nada da je odgovor potvrdan. Autor čitatelju iznosi i statistike: samo sedamdesetak slučajeva godišnje, od ukupno 360 000 pokrenutih na federalnim sudovima i otprilike 50 milijuna na državnim, završi na Ustavnom sudu. Samo 5,6% federalnih parnica završi na žalbenom sudu, a 95% njih riješeno je  jednoglasno. Od 70 slučajeva koji završe na Vrhovnom sudu, njih 40% riješeno je jednoglasno – izrazito konstantan udio koji se proteže još od Drugog svjetskog rata. Unatoč raznim predsjednicima koji nominiraju i političkim strankama koje potvrđuju suce, iznimna je činjenica da postoji tako velik konsenzus na Ustavnom sudu. Iako se suci ne slažu u ponekim teškim slučajevima, ove statistike sugeriraju da je vladavina prava u Americi jaka. Takvi su rezultati testament kvalitete pravnog sustava, postupaka i ljudi imenovanih na sudačka mjesta.

Mislav Tolušić, Washington D. C, travanj 2022.