DOVIĐENJA U BLEIBURGU

Ova knjiga ne govori o ratu kroz velike bitke, datume i pobjede. Ona ga bilježi ondje gdje je najstvarniji, u kratkim trenucima između zapovijedi, u tišini vojarni, na rubovima dana kad čovjek posegne za papirom i napiše nekoliko redaka onima koje voli.
Pred vama su pisma. Oko stotinu njih. Nisu to izvještaji ni svjedočanstva u službenom smislu, nego tragovi života koji se pokušava održati usred nečega što ga stalno razara. Svako pismo nosi jedno ime, jednu dob, jedno mjesto iz kojeg je netko otišao i u koje se nada vratiti. U njima nema velikih riječi, ali ima onoga što ostaje: smijeha među vojnicima, sitnih radosti, straha koji se ne izgovara naglas, i misli koje se usude zapisati tek kad padne noć.
Ta su pisma poredana tako da tvore cjelinu, ne kao kronologiju rata, nego kao putanju ljudskog iskustva. Od prvih dana, kad se još vjeruje da sve ima smisla, do onih kasnijih, kad se smisao traži u sjećanjima, u vjeri, u drugome čovjeku. Između toga nalaze se trenuci koji ne pripadaju ni početku ni kraju, trenuci koji najviše nalikuju istini.
Ovdje nema junaka u uobičajenom smislu riječi. Ima ljudi. Mladića koji su bili studenti, radnici, obrtnici, sinovi, zaručnici. Njihova hrabrost nije uvijek glasna, a njihovi strahovi nisu uvijek vidljivi. Ali u ovim pismima ostaje ono što rat ne uspijeva do kraja uništiti: potreba da se nekome obratiš, da budeš zapamćen, da netko negdje pročita tvoje riječi i zna da si postojao.
Ako ova knjiga ima svrhu, onda je to da vrati glas onima kojima je oduzeta mogućnost da ih se čuje. I da podsjeti da iza svake uniforme postoji čovjek koji je, barem jednom, sjeo i napisao: Draga moja ili Draga majko ili Dragi brate — i u tim riječima ostavio sve što je imao.
Ova knjiga ne pokušava objasniti rat. Ne traži razloge, ne nudi opravdanja i ne bira strane. Umjesto toga, donosi stotinu glasova — tihih, osobnih, napisanih u trenucima između dviju pucnjava, između života i smrti, između onoga što čovjek jest i onoga što je prisiljen postati.
Ova pisma nisu nastala da bi bila književnost. Nastala su da bi netko, negdje, znao da je onaj koji piše još uvijek živ. Da još misli na dom, na djevojku, na ženu, na dijete, na svijet koji postoji izvan ruševina i dima. Upravo zato nude snagu kakvu rijetko nalazimo u oblikovanim pričama: u njima nema distance, nema naknadne mudrosti, nema sigurnosti.
U svakom od ovih pisama nalazi se jedan trenutak. Ponekad kratak poput treptaja, trenutak u kojem vojnik odlučuje hoće li potrčati prema ranjeniku, hoće li povući okidač, hoće li ostati čovjek. Ti trenutci ne traju dugo, ali u njima se prelama sve. Sudbina pojedinca, ali i granica između onoga što je dopušteno i onoga što se nikada ne bi smjelo dogoditi.
Ova knjiga ne nudi zaključke. Ona nudi svjedočanstvo. I podsjetnik da povijest, koliko god bila velika i neumoljiva, uvijek prolazi kroz pojedinca — kroz njegov strah, njegovu odluku, njegovu šutnju.
Postoji još jedna, neumoljiva tišina koja ove glasove okružuje. Ona ne dolazi s bojišta, nego nakon njega.
To je tišina u kojoj se imena brišu, u kojoj se lica stapaju u brojke, u kojoj se životi svode na fusnotu ili ostaju bez ikakva zapisa. Ljudi koji su nosili teret rata, koji su stajali između vlastitog doma i njegove propasti, prečesto ostaju izvan sjećanja koje bi im pripadalo. Kao da se, zajedno s dimom i prašinom, raspršila i potreba da ih se imenuje, razumije i, barem, prizna.
A upravo su oni, u trenucima kada je sve bilo nesigurno, donosili odluke koje nisu imale svjedoke ni jamstva. Nisu znali hoće li ih se pamtiti, niti su zato djelovali. Djelovali su jer je postojalo nešto što je trebalo obraniti. Ne samo prostor, nego ljude, običan život, mogućnost da se jednog dana opet sjedne za stol koji ima sve svoje stolice.
Nepravda ne leži samo u hotimičnom zaboravu. Leži i u tome što se složenost tih života često pojednostavljuje, svodi na etiketu koja ne može nositi težinu stvarnosti. U ovim pismima nema parola, ali ima sumnje, straha, pogrešaka, hrabrosti i tihe odlučnosti. Ima ljudi.
Ova knjiga ne može ispraviti povijest. Ali može učiniti ono najmanje i najvažnije: vratiti glas onima koji su ga imali u trenutku pisanja. Dati im ime, lice i vrijeme. Ne da bi ih uzdigla, nego da ih ne bi izgubila.
Ti ljudi nisu nužno polazili u rat s jasnim ideologijama, programima ili velikim riječima. Većina ih nije sjedila nad kartama svijeta niti razmišljala o granicama koje su drugi povlačili. Nisu se borili za teorije, nego za nešto što je bilo bliže, opipljivije.
Borili su se za ono što su poznavali. Za kuće u kojima su odrasli. Za ulice koje su znali napamet. Za miris kruha iz pekare na uglu. Za glasove koji su im bili domaći.
Domovina za njih nije bila ideja, nego iskustvo. Nije bila riječ, nego niz sitnih stvari koje su činile život podnošljivim i stvarnim.
Zato se nisu borili da bi nešto osvojili. Borili su se da ne izgube.
Nisu htjeli zamijeniti jednu zastavu drugom, jednu vlast drugom, jedan sustav drugim. Htjeli su zadržati kontinuitet vlastitog života, koliko god on bio skroman ili nesavršen. Jer svaka promjena koja dolazi silom, izvana, briše ono poznato i nameće nešto tuđe.
U tom smislu, njihova borba nije bila vođena uvjerenjem, nego instinktom. Instinktom da obrane prostor u kojem znaju tko su.
I možda je baš u tome tragedija: što su se borili ne za ideju koju mogu objasniti, nego za osjećaj koji ne mogu do kraja izreći.
Ova knjiga ne traži od čitatelja da sudi, nego da sluša. Da prepozna u tim glasovima nešto univerzalno: potrebu za domom, ljubav prema bližnjima, strah, nadu i dostojanstvo koje čovjek pokušava sačuvati i u najtežim okolnostima.
Ova pisma žele biti svjedočanstvo. Ne o tome kako se rat vodi, nego o tome što ostavlja iza sebe. I možda, upravo zato, govore o tome da se nikada ne bi smio ponoviti.
A možda je najveća vrijednost ovih pisama u tome što podsjećaju da iza svake odore stoji čovjek. A iza svakog imena život.

Boris Kovačević tradicionalnog obiteljskog nadimka Mirin (Zagreb, 8. ožujka 1960.) je hrvatski kazališni redatelj. Diplomirao je kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji za kazalište, film i televiziju 1983. g. u Zagrebu.
Režirao je četrdesetak kazališnih djela te velik broj radio-drama, tv reklama i manifestacija. Voditelj je glumačkih seminara i radionica te suradnik institucija za dramski odgoj. Njegovi dramski tekstovi i dramatizacije izvedeni su u nekolicini hrvatskih kazališta kao i u inozemstvu. Preveo je tridesetak dramskih tekstova s engleskog na hrvatski jezik. Objavljuje priče za djecu.
Bio je zaposlen kao redatelj i dramski pedagog u Zekaemu, dramaturg u Teatru u gostima, voditelj Dječjeg kazališta Dubrava, redatelj u Gradskom kazalištu Žar Ptica. Od 2009. do umirovljenja 2022. bio je voditelj kazališta KNAP u Kulturnom centru KNAP u Zagrebu. Dobitnik je nagrada na kazališnim festivalima u zemlji i inozemstvu.
Dosad je kod istog nakladnika objavio sljedeće knjige  – “Timpetina”, “Tračevi iz zemlje bajki”, “Avanture hrvatskih vitezova”, “Bajke u trapericama” i “Pravednik”.
Član je Hrvatskog društva dramskih umjetnika i Društva hrvatskih književnika.