ABECEDA ŽIVOTA

Rukopis ove knjige pročitala sam potkraj prošle godine, a za predgovor me zamolio njezin autor. On je educirani psihoterapeut koji je više od deset godina radio u velikoj
psihijatrijskoj bolnici na Rabu, a sada je nešto više od godinu dana u riječkom KBC-u, u Centru za psihotraumu (dopuštam si opisne, neslužbene nazive ustanova). Naslov
„Abeceda života“ činio mi se prilično pretencioznim, no prihvatljivim, jer je tekst razrađen kroz priče u abecedarij pojmova iz života, psihotraume i žalovanja, i tako
redom, slovo po slovo abecede.

Kada je riječ o žanru ovog teksta, možda ga je najbolje opisati spojem početnice, priručnika i književne novele (ako bih čitateljskoj mašti dala na volju, to je amalgam
romantiziranog leksikona i novele koja opisuje likove, njihove traume i promjene, s poantom na kraju). Autor refleksivno piše o individualnoj psihoterapiji traumatiziranog
veterana iz Domovinskog rata, s posebnim senzibilitetom i empatijom za život i prije i poslije – autor je i Ivan i Franjo. Knjiga se isprva čita sporo i teško, pri čemu analogija
sa slovkanjem nije pogrešna, no probijanje kroz tekst nezaustavljivo je i na kraju nagrađujuće.

Smatra se kako je psihoterapija prva linija liječenja posttraumatskoga stresnog poremećaja. Potrebno je naglasiti kako svim pacijentima koji pate od PTSP-a treba
predložiti individualnu psihoterapiju usmjerenu na traumu, bez obzira na to koliko je vremena prošlo od nje, čak i ako se ključna trauma dogodila davno. Svaka se
individualna psihoterapija odvija u fazama koje prirodno slijede i omogućuju učinkovitost procesa; ovisno o primijenjenoj terapijskoj tehnici, ove se faze mogu
odvijati prema propisanom i strukturiranom protokolu ili se izmjenjuju sukladno određenom slijedu terapijskog procesa. Neophodno je da terapeut bude dobro
upoznat s cjelokupnom povijesti bolesti pacijenta, uz procjenu rizika od samoubojstva. Spominjem samo neke najčešće primjenjivane metode: kognitivno-bihevioralna
terapija (utemeljena na razumijevanju pozitivne povratne sprege mozak-tijelo s pretjeranom konsolidacijom traumatskog sjećanja, koje je i verbalno i situacijsko). Za
uspješno emocionalno procesiranje tijekom prorade traume treba raditi s oba tipa traumatskog pamćenja, a kognitivne su teorije usmjerene na učinak koji
traumatizacija ima na pacijentova uvjerenja o samome sebi, drugim ljudima i svijetu općenito. Socijalno-kognitivni model razmatra ne samo primarne emocije koje
traumatizirana osoba osjeća (npr. strah, tugu) nego i sekundarne (sram, krivnju, bijes) koje nastaju zbog kognitivnih iskrivljenja. Kognitivno-bihevioralna terapija
uključuje terapiju izlaganjem, na traumu fokusiran KBT, terapiju kognitivnim procesiranjem, sistemsku desenzitizaciju i druge.

Potom navodim psihodinamsku terapiju koja također zahtijeva rad na integraciji traumatskog iskustva (za pacijenta je njegova trauma često dugo potisnuta ili je pak
stalno živa i prisutna, kao da je neprestano ponovo proživljava). Dinamski orijentiran terapeut, koristeći se prijenosnim fenomenima, analizira nesvjesne otpore i obrane
pacijenta, traži rješenja unutarnjih sukoba te nesvjesne sadržaje nastoji osvijestiti i proraditi. Analitičko gledište, prema kojemu je ego preplavljen traumom, teorija
objektnih odnosa nadograđuje tumačenjem kako se internalizacijom trauma uništavaju dobri objekti usvojeni tijekom djetinjstva, dok u sigurnom i povjerljivom
terapijskom odnosu pacijent može izraziti agresivne i zastrašujuće osjećaje i fantazije, krivnju, sram i strah.

Neutralnost terapeuta često je teško održiva u radu sa žrtvama traumatizacije; emocionalnost terapeuta je dotaknuta, stoga su pitanja protuprijenosa uvijek važna.
Važno je biti svjestan i pojave zamora suosjećanjem (compassion fatigue), koja je neželjen pratitelj dugotrajnog rada sa žrtvama traume. Nadalje, samo spominjem
kratku eklektičku psihoterapiju za monotraumu, potom sve češće primjenjivane somatsku terapiju, terapiju temeljenu na mentalizaciji (MBT-TF), virtualnu stvarnost,
art-ekspresivnu terapiju, narativnu terapiju, terapiju uz pomoć životinja i dr. Na kraju ipak napominjem da je u nas, iz razumljivih razloga, najčešće primjenjivana grupna
psihoterapija za ratni i civilni PTSP.

Posebno ističem EMDR, jer u ovome tekstu imamo priliku čitati o primjeni te terapijske metode. Potpuni naziv na engleskom jeziku glasi: Eye Movement
Desensitization and Reprocessing Therapy. Riječ je o strukturiranoj psihoterapiji koja se odvija prema standardiziranom protokolu. Pacijenta se potiče da se usmjeri na
traumatsko sjećanje dok se istovremeno oscilatorno stimulira (obično terapeut miče ruku ili dva prsta u vidnom polju pacijenta, a moguća je i zvučna i/ili taktilna
stimulacija). Na taj se način postiže reprocesiranje traumatskog sjećanja jer se istodobno s bilateralnom stimulacijom pristupa uznemirujućim slikama, negativnim
mislima i tjelesnim osjetima, čime se traumatsko sjećanje reorganizira i drukčije pohranjuje. Smatra se kako bilateralna fizička stimulacija potiče obradu informacija,
pa se traumatski događaj može integrirati kao prilagodbeno, kontekstualno sjećanje.

Ova se tehnika pokazala učinkovitom i kod rane (razvojne) i kompleksne traumatizacije, kao i kod izoliranoga traumatskog događaja.
Zaključno bih rekla da je autor ovoga djela učio od vrsnih stručnjaka iz područja psihotraumatologije i psihoterapije, odvaživši se potom na mnoga psihoterapijska
putovanja kroz traume, tuge i tišine. Time iznova potvrđuje ono što su me moji učitelji iz područja psihotraumatologije naučili: bez uspostavljanja povjerenja pacijent ostaje
u samoći vlastite socijalne izolacije; bez prorade traume nije moguće ništa više od površinske, uvijek manjkave prilagodbe na sebe i svijet, jer ako se ne dosegne
alternativa korištenju uhodanih strategija preživljavanja, zadržava se uloga žrtve.

U ovome osvajanju prostora čitanja i pisanja, pročitajmo pjesmu u prozi Zvonimira Mrkonjića:

Kako prolazi rat, sve češće dolazi u prvi plan posljednji pedalj. Što se nesvjesnije
upotrebljava, ta patuljasta mjera više krajolika obuhvaća. Koliko sravnjene ravnice,
smrskanog krša, srušenog ziđa: koliko tek duša stane na posljednji pedalj koji izmiče
u buci i bijesu.

U Rijeci, siječanj 2026.

Jasna Grković

Matija Lukač rođen je 1990. godine u Varaždinu, gdje je ujedno završio medicinsku školu. Daljnje je školovanje nastavio u Rijeci i Zagrebu. Magistrirao je u području
sestrinske skrbi. Doktorirao je filozofiju psihijatrije te završio četverogodišnju edukaciju iz područja kibernetike i sistemske psihoterapije te EMDR terapije.
Europski je akreditirani psihoterapeut. Tuzemno kliničko znanje i psihoterapijsko iskustvo stjecao je kroz rad s teško traumatiziranim osobama, počiniteljima kaznenih
djela u neubrojivu stanju, odnosno kroz rad s osobama koje su pokušale suicid.
Pored toga, stjecao je nova znanja i razvijao svoje psihoterapijske vještine pri Institutu Trimbos u Nizozemskoj, kao član skupine stručnjaka educiranih za rad u
području psihijatrije u zajednici. Dugi niz godina radio je kao psihoterapeut u Županijskoj specijalnoj bolnici „Insula“ na Rabu, gdje je razvijao i provodio različite
programe namijenjene osobama koje pate od psihotraume. Trenutačno živi i radi u Rijeci, u Dnevnoj bolnici Klinike za psihijatriju KBC-a Rijeka i Regionalnom centru za
psihotraumu. Kao psihoterapeut specijalizirao se za rad s poremećajima prouzročenima psihotraumom i prolongiranim žalovanjem.