DA SE NE ZABORAVI - Zagorci o danima slave i ponosa - Hrvatsko zagorje u Domovinskom ratu kroz priče zagorskih ratnika

Zdravko Senčar ratne je godine proveo u vojničkim čizmama. Bio je časnik, išao je
gdjegod se moralo – a moralo se na sve strane. Nakon rata, sada satnik u miru,
Senčar se artikulira kao samozatajan autor koji strpljivo prikuplja priče široj javnosti
uglavnom nepoznatih branitelja i bilježi ratne događaje kojima su oni svjedočili.
Stotinjak je takvih priča Senčar do sada zapisao o ljudima iz svog okružja,
braniteljima i dragovoljcima iz Zagorja. Progovara on tako o pilotu Darku iz Pregrade
koji je u nemogućim okolnostima izveo prvi borbeno-demonstrativni let MiG-a 21 u
Domovinskom ratu; o Žarku iz Krapine, o danima i noćima u kojima je ranjen i
izgubljen lutao pokušavajući se spasiti iz okupiranog Vukovara kojeg je do njegovog
pada kao dragovoljac branio; piše o Branku iz Lupinjaka, gotovo dječaku koji je
zakoračio na svoju kalvariju služeći vojni rok u JNA sredinom 1991.; upoznaje nas s
Ivanom i Mladenom, prkosnim i ponosnim mladićima koje je ratno nevrijeme bacilo
na velebitske čuke; s Damirom dok on govori o svojim ranjavanjima i gelerima koje
još uvijek nosi, ali i o tome kako poslije svega ni za čime ne žali…

Senčarovi junaci nisu mitske figure kršnih i junačkih ratnika, većinom imaju tek
elementarno vojničko znanje. Oni su mladići s ovog, ili onog prek zagorskog brega
koji živeći između subotnjih lokalnih nogometnih derbija, berbi grožđa i plaća koje su
odnedavno počeli zarađivati odjednom bivaju ponijeti osjećajem da trebaju, da
moraju nešto učiniti u obrani domovine – i tu se slika dotadašnjeg svijeta lomi a
dječaci sa zagorskih brega postaju branitelji razasuti po bojišnicama od Vukovara do
Dubrovnika. Senčar ih na tom putu prati i zahvaljujući njegovoj tihoj i upornoj volji da
zapitkuje i zapisuje, pred čitateljem se otkriva čitava galerija likova i njihovih ratom
rešetanih ljudskih sudbina koje izranjaju iz bezimenosti i opiru se sivoj mreni
zaborava.

Čvrsta uporišna točka Senčarova rukopisa je ljubav. Ljubav kao razumijevanje,
suosjećanje, blagonaklonost i dobronamjernost kojima on u ovdje sabranim
tekstovima čvrsto uvezuje dvije iznimno mu važne razine. Prva je korijenski duboka,
identitetska i nadahnjujuća ljubav prema Zagorju i Zagorcima koja se kao pozadinski
lajtmotiv provlači kroz sve tekstove. Druga je razumijevanje i suosjećanje koje Senčar
izražava prema braniteljima. I opet, njegovi branitelji nisu mitske figure kršnih i
junačkih ratnika: oni su nesavršeni, uplašeni, oni ne znaju gdje idu, bačeni su u
situacije očaja, besmisla, gubitaka i užasa u kojima pokušavaju preživjeti. Njihove
odluke i (ne)činjenja se iz perspektive čitateljske fotelje mogu ponekad činiti čudnima
ili nepromišljenima, ali Senčarova optika suosjećanja, topline i razumijevanja kroz
koju ih upoznajemo postiže da nam postaju zanimljivi i bliski.

Senčarovo osobno ratno iskustvo i vojničko znanje pridonosi činjeničnoj
zaokruženosti zapisa, no valja naglasiti i autorovu vještinu stvaranja dinamičnih,
živih, (tragi)komičnih opisa i skiciranja napetih, gotovo filmskih sekvenci. (Tu posebno
ističem autobiografski ratni zapis iz Sunje. “A sada, u ovom mraku, nas se četvorica
trebamo vratiti do tamo. Kad nas čuju neće znati jesmo li prijatelji ili neprijatelji. Pa je
za očekivati da otvore paljbu. „Prijateljsku“. Ma koju prijateljsku, ako te pogode.

Približivši se na dovoljnu udaljenost da me se čuje, počinjem vikati: „Hej, ne streljajte,
mi smo stotrejta“)

„Zaborav je pojam koji jezikoslovci opisuju kao prestanak sjećanja na nekoga ili
nešto. To je iščezavanje, nestajanje iz nečijeg sjećanja. To je kao kad bi nekoga ili
nešto ogrnuli tamnim pokrovom i prigušili tišinom“, piše Zdravko Senčar u jednom od
svojih tekstova. Svojim strpljivim radom, i ovom knjigom, Senčar pobjeđuje
iščezavanje i zaborav.
Srećom.

Lada Puljizević
——————–
Riječ recenzenta

Tijekom 2022., 2023., 2024. i 2025. godine u stručno-specijaliziranom mjesečnom
magazinu „Vojna povijest“ objavljeno je više od 20 tekstova autora Zdravka Senčara,
kolokvijalnog zajedničkog naziva „Zagorci o danima slave i ponosa“. U tekstovima se
na jasan i čitljiv način govori o sudionicima Domovinskog rata s područja Hrvatskog
zagorja koji su svojim djelima, junaštvom i odlučnošću doprinijeli najprije obrani, a
potom i oslobađanju Republike Hrvatske na svim ratištima i u takoreći svim
postrojbama Hrvatske vojske i policije. Opisan je tako prvi borbeno-demonstrativni let
MiG-a 21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, obrana Vukovara i nepristanak na predaju
već odabir proboja iz okruženja prema Vinkovcima, obaranje neprijateljskog aviona
iznad Dubrovnika, otimanje neprijateljeve zastave na Velebitu, prvi organizirani
odlazak Zagoraca u sklopu zagorske 103. br ZNG/HV na karlovačko ratište.
Tekstovi su čitki i razumljivi ne samo čitatelju s ratnim iskustvom, već i onima koji rat
nisu iskusili. Upravo stoga, predlažem da se objavljeni tekstovi objedine u
jedinstvenu cjelinu, knjigu. Radni naslov knjige bio bi „Zagorci o danima slave i
ponosa/Da ih se ne zaboravi“.

Svrha izdavanja ove knjige svakako je oteti zaboravu sjećanje na Zagorce, u ovom
slučaju na dio njih od preko 12 700 sudionika Domovinskog rata, koji su, iako na
području Hrvatskog zagorja nije bilo neposrednih ratnih operacija, dali značajan,
nemjerljiv i, svakako, jedinstven doprinos pobjedi u ratu.

Cilj objavljivanja ove knjige je upoznavanje novih naraštaja u Hrvatskom zagorju s
junaštvom koji su pokazali prethodni naraštaji ne libeći se, unatoč nemjerljivo
oružano i tehnički nadmoćnijem neprijatelju, pokazati kako žele biti „svoj na svom“ i
kolika je njihova ljubav prema domovini Hrvatskoj. Također, kroz distribuciju na
područje čitave Hrvatske i šire, knjiga će podsjećati čitatelje s područja Republike
Hrvatske u kojima su se odvijale borbene operacije kako su njihove krajeve branili i
Zagorci, ne dopuštajući da ih se zaboravi ili umanji njihov doprinos.

dr.sc. Hrvoje Mandić, doc.

———————
O autoru

Zdravko Senčar rođen je u Krapini 1960. godine. Školovao se u Krapini, Zagrebu i
Mariboru. Prije Domovinskog rata bio je zaposlen u Konstrukcijskom birou i Službi
razvoja proizvoda i tehnologije PMP-a „Jedinstvo“ Krapina. Bavio se sportom
(veslanjem u VK „Croatia“ Zagreb i košarkom u KK „Yeti“ Krapina). Suprug je i otac
jednoga sina.

Početkom rata u Sloveniji, krajem lipnja 1991. godine, uključuje se u Štab otpora /
Krizni stožer Općine Krapina te u okviru stožera djeluje na zadaćama koje mu je
dodijelio tadašnji načelnik Glavnog stožera ZNG-a Martin Špegelj, a koje su se
odnosile na inženjerijsko uređenje teritorija, poglavito uz granicu sa Slovenijom.
Početkom kolovoza 1991. ulazi u sastav Zapovjedništva 103. brigade ZNG/HV-a na
dužnost načelnika inženjerije te već u prvoj polovici listopada dragovoljno odlazi na
karlovačko ratište. Kao načelnik inženjerije rukovodi radovima razminiranja koje
provode inženjerijske postrojbe 103. brigade ZNG/HV-a, ali i osobno radi na
razminiranju objekata i područja, kao i na svim ostalim inženjerijskim zadaćama za
koje je korištena inženjerija brigade. Tijekom rata prelazi na djelatno radno mjesto
operativnog časnika Zapovjedništva 103. brigade i neposredno sudjeluje u njezinim
borbenim zadaćama.

Vojnu karijeru nastavlja na zapovjednim i voditeljskim dužnostima u 33. inženjerijskoj
brigadi HV-a Zagreb/Karlovac, Središtu za obuku inženjerije Karlovac, Simulacijskom
središtu Hrvatskog vojnog učilišta u Zagrebu i Središtu za borbenu obuku „Eugen
Kvaternik“ Slunj. Radio je i kao časnik za vezu u sklopu misije UN-a (SFOR) u Bosni i
Hercegovini. U mirovinu odlazi 2003. godine u činu satnika. Godine 2015. na
Mimohodu pobjede u Zagrebu zapovijeda postrojem/ešalonom veterana, dok je na
mimohodu povodom 30. obljetnice VRO „Oluja“ 2025. godine bio jedan od veterana
stjegonoša velike zastave Republike Hrvatske koju su na početku mimohoda predali
kadetima Hrvatske vojske i Policije.

Vojno i časničko obrazovanje stječe u Inženjerijskom školskom centru JNA u
Karlovcu, Časničkoj školi Hrvatskog vojnog učilišta u Zagrebu (kao najbolji u svojoj
skupini) te putem namjenskog vojnog osposobljavanja u Combat Training Center
„Camp Ripley“, Minnesota, SAD.

„Drugu karijeru“ nakon izlaska iz sustava MORH-a ostvaruje idućih 12 godina na
poslovima pomoćnika direktora za opće poslove jedne međunarodne kompanije za
promet i proizvodnju čelika, odnosno u njezinoj zagrebačkoj poslovnici.

Za svoj doprinos u obrani Republike Hrvatske te poslijeratnu izgradnju Oružanih
snaga višekratno je odlikovan i pismeno pohvaljen, od razine zapovjednika brigade
do načelnika Glavnog stožera HV-a te zapovjednika SFOR-a. Predsjednički je
odlikovan Spomenicom Domovinskog rata, Medaljom „Oluja“, Spomenicom
domovinske zahvalnosti i Odličjem Reda hrvatskog pletera. Godine 2024. nagrađen
je Plaketom Krapinsko-zagorske županije za doprinos ugledu i promociji KZŽ-a u
zemlji i svijetu.

Objavio je velik broj tekstova na temu vinogradarstva i vinarstva u lokalnim tiskanim
medijima „Glas Zagorja“ i „Zagorski list“ te na internetskim portalima, kao i putopise i
tekstove o aktivnostima branitelja i braniteljskih udruga. Tekstovi na temu
Domovinskog rata objavljivani su mu u specijaliziranom magazinu „Vojna povijest“,
„Glasu Zagorja“, „Zagorskom listu“ i na internetskim portalima te su prenošeni u
Večernjem listu i glasilu Ministarstva obrane RH Hrvatski vojnik. Također, surađivao
je na monografijama „Krapinsko-zagorska županija u Domovinskom ratu“, „103.
(zagorska) brigada u Domovinskom ratu“ i fotomonografiji „Domovinski rat“.

Aktivan je u Hrvatskom časničkom zboru Hrvatskog zagorja s kojim sudjeluje u
mnogim aktivnostima – od obilježavanja godišnjica i mjesta važnih za Domovinski rat
do raftinga na hrvatskim i susjednim rijekama te suradnje s drugim braniteljskim
udrugama u Hrvatskoj i Sloveniji. Bio je inicijator postavljanja spomen-ploča za
zagorske branitelje u Karlovcu i Bedekovčini. Sudjelovao je na dva susreta Gaming
Initiative Europe, međunarodne nevladine organizacije nacionalnih časničkih udruga
(Sibiu, Rumunjska i Karlovac, Hrvatska). Također, sudjelovao je u sociološko-
antropološkom istraživanju američko-belgijskog socijalnog antropologa, doktoranda
Charlesa Oscara Warnera III., na temu uključenosti veterana u današnje društvo (o
čemu se tekst nalazi u ovoj knjizi). Sudjeluje i u humanitarnim aktivnostima vezanim
uz branitelje u potrebi.

Danas se za vlastite potrebe bavi vinogradarstvom, sudjeluje u radu Hrvatskog
časničkog zbora Hrvatskog zagorja i Udruge vinogradara i vinara Sveti Križ Začretje.
S prijateljima, veteranima Domovinskog rata, voli otići na rafting i veseli se
unučicama Iki i Veri.