USPON IDEOLOGIJE MRŽNJE: NI MI, NI ONI!

AKCIJA

Cijena: 13.26 €

Akcijska cijena: 6.62 €

Autor: Mirko Štifanić

Broj stranica: 152

Uvez: meki

Boja knjižnog bloka: crno-bijela

Format: 16,5 x 24 cm

Godina izdanja: 2016.

Nakladnik: Despot infinitus

O knjizi

POGOVOR/RECENZIJE

Prof. dr. sc. Dinka Čorkalo Biruški

Recenzija knjige USPON IDEOLOGIJE MRŽNJE: NITI MI, NITI ONI! HRVATI U REZERVATIMA?

 Autor prije svega poziva na buđenje pojedinca, aktivnog građanina, koji treba aktivirati vlastite resurse i kompetencije, a prije svega odbaciti stare ideološke obrasce u odabiru političkih predstavnika. To su, smatra autor, mogući i potrebni načini borbe protiv društvene podjele i ideološke rascijepljenosti te uspona ideologije mržnje.

Knjiga Mirka Štifanića Uspon ideologije mržnje: Niti mi, niti oni! Hrvati u rezervatima? oštra je i bespoštedna kritika političke i društvene stvarnosti današnje Hrvatske, posvećena analizi naših 25 godina demokracije i izgradnje države. I kao što za mladoga 25-godišnjaka obično teško pronalazimo opravdanja za slabosti, propuste, nečinjenje, rasipanje zarađenoga i obiteljskoga imanja, nebrigu za bližnje i okolinu, jer vjerujemo da zrelost odrasloga doba donosi i odgovornost, tako i Mirko Štifanić teško pronalazi ili uopće ne nalazi opravdanja za surovu zbilju naše 25 godina stare demokracije, zbilju u koju smo se svi zajedno doveli, birajući uvijek iznova očito krive i loše političke elite da nam vladaju, umjesto da upravljaju.

Štifanić tvrdi da su hrvatski glasači zarobljenici ideoloških rezervata. Ta ideološka zatvorenost, međutim, ne nudi mogućnost promjene jer je postala sama sebi svrhom, pri čemu se neprestance izmjenjuju suštinski jednake političke elite koje te ideološke rezervate i proizvode. Stoga se autor pribojava da bi kumulirano nezadovoljstvo, umjesto u demokratskoj proceduri, moglo buknuti masovnim buntom ojađenih i nezadovoljnih građana. No, za njegovo pokretanje potrebno je, kako autor smatra, izići iz okvira nametnutih ideologija. Takav bunt, koji naziva nadideološkim, autor prepoznaje u promjeni glasačkoga obrasca na posljednjim hrvatskim parlamentarnim izborima, koja je promjena navodno promijenila hrvatsku ideološko-političku sliku.

Ova je knjiga pisana, kako se može zaključiti iz Uvodnog poglavlja, prije posljednjih parlamentarnih izbora u Republici Hrvatskoj (8. studenoga 2015.), i očito dovršavana neposredno nakon njih. Tako su posljednji dijelovi knjige posvećeni autorovoj više osobnoj, nego sociološki utemeljenoj nadi da upravo Most nezavisnih lista predstavlja dugo željenu svjetonazorsku i praktičnu promjenu sustava upravljanja u Hrvatskoj. U to se vrijeme možda još moglo činiti da Most predstavlja (ideološku) alternativu postojećim strankama okupljenima oko etabliranih ideoloških krajeva ljevice i desnice. No kako to često biva, politička je postizborna stvarnost pokazala da je hrvatska politika, sada s Mostom, nastavila dobro utabanim stazama ideološke polarizacije, s tek povremenim proplamsajima više ideološkog negodovanja, nego stvarne svjetonazorske pobune i upravljačkog zaokreta. Pod tim vidom i s tim iskustvom ne mijenjanja valja čitati i autorovu kritiku postojećega i nagovještaj pojave novih snaga. Nove snage, naime, mogu biti zaista nove ako egida reformi ne (p)ostane samo nova ideologija (a čini se da tome tako opet jest).

Autor u svojoj analizi često i obilno koristi snažan, emocionalno nabijen, katkada i pretjeran rječnik. Primjerice, mislim da izbor sintagme ideologija mržnje nije najsretnije odabran te da bi sintagma ideologija podjela bila ne samo blaži, nego i točniji termin, kako u pogledu opisa društvene stvarnosti današnje Hrvatske, tako i u pogledu njegove upotrebljivosti u znanstvenom aparatu društvenih znanosti. O društvenoj podjeli, naime, autor uglavnom i piše, navodeći brojne primjere načina i oblika na koje političke elite dijele hrvatsko društvo. Ti brojni primjeri potkrepljuju autorovu temeljnu tezu da je hrvatsko društvo stubokom podijeljeno duž lijevo-desne političke matrice, da je ta podjela proizvedena, a ne suštinska, te da priječi kreiranje drukčije stvarnosti od ove koju nam nudi vladajuće-oporbena koalicija. S toga stajališta knjigu Mirka Štifanića valja promatrati prije svega kao snažnu kritiku hrvatske društvene stvarnosti i političkih elita, ali i kao poticajnu kritiku svih nas kao birača i odgovornih političkih aktera.

Odgovornost koju na nas stavlja autor ne tiče se samo odgovornosti davanja ili nedavanja glasa u svakom izbornom ciklusu, nego i osobne odgovornosti kritičkog pristupa i aktivnog sudjelovanja u demokratskom procesu koji se ne smije svesti na ritualni izlazak na izbore. Jer glas, naime, obvezuje i glasača i onoga za kojeg smo glasali.

Zanimljivost autorova izričaja jest i u korištenju ilustrativnih neologizama, poput glupologije, kao naziva za ideološko zaglupljivanje masa, ili refolucije, kao spoja reformi i radikalnih promjena.

Kao moguća rješenja autor, u maniri matične mu sociološke znanosti, navodi nužnost institucionalne obnove pa navodi ponešto utopističke primjere dosada nepoznatih institucija, poput Visokog predstavnika naroda, koji bi imao ovlasti sankcioniranja govora mržnje, ili postideološko udruživanje kao Pokret za izlaz iz začaranog kruga. No autor prije svega poziva na buđenje pojedinca, aktivnog građanina, koji treba aktivirati vlastite resurse i kompetencije, a prije svega odbaciti stare ideološke obrasce u odabiru političkih predstavnika. Sjajno zapažajući svijet oko sebe, poziva i intelektualce i ističe da kada znanstvenik ili novinar, primjerice, govori, odnosno nastupa kao desničar ili kao ljevičar, tada prestaje biti profesionalac te da tada nije koristan ni svojoj profesiji ni političkoj stranci, a još manje narodu, odnosno građanima, nego postaje oruđe (član) desne ili lijeve frakcije hrvatske političke kaste i dio mehanizma kojem je cilj: a) građane držati u rezervatima te b) provoditi odmazdu prema onima koji razmišljaju, govore i djeluju profesionalno. To su, smatra autor, mogući i potrebni načini borbe protiv društvene podjele i ideološke rascijepljenosti te uspona ideologije mržnje.

Ova će knjiga sigurno imati široku čitateljsku publiku jer otvoreno i bez zadrške piše o onome o čemu svi mislimo i razgovaramo na kavama i po hodnicima naših institucija. Autor je, međutim, odlučio progovoriti javno. Čak i ako hiperboliziranost izričaja katkada smeta u iščitavanju teksta, autoru se ne može odreći suštinski utemeljena kritika hrvatske političke zbilje i političkih elita te, prije svega, građanska hrabrost. S tom činjenicom na umu valja čitati ovu knjigu.

—————————————

 

Prof. dr. sc. Mirjana Nazor

Recenzija knjige USPON IDEOLOGIJE MRŽNJE:NITI MI, NITI ONI! HRVATI U REZERVATIMA?

Raspirujući ideologiju mržnje političari nastoje zadržati politički i demokratski sustav onakvim kakav njima odgovara, a to znači zadovoljavati formu bez pravog sadržaja… Nažalost, ističe autor, najveći broj građana ne shvaća da je na djelu igra kojom se nastoji građane učiniti ovisnima o deklariranim, tzv. lijevim i tzv. desnim, ideološkim opcijama i uvjeriti ih da su dijalog, uvažavanje argumenta, nenasilno rješavanje problema, prihvaćanje različitosti… zapravo pokazatelj slabosti te kao takvi nepotrebni… Žele li Hrvati uistinu okusiti demokraciju nužno moraju izići iz rezervata u koje su gotovo mirno, bez većeg otpora ušli.

U novoj knjizi prof. Štifanića susrećemo se s pitanjima i dilemama koja su već duže vrijeme predmet njegovih analiza uz naravno nove opservacije i nuđenje nekih novih izlaza iz postojećeg stanja.

Autor u Predgovoru knjige navodi ciljeve knjige: analizirati prirodu demokracije kod nas, ponašanje političkih aktera – ljevičara i desničara te osvrnuti se na posljedice njihova načina vladanja tijekom više od 25 godina.

Raspirujući ideologiju mržnje političari nastoje zadržati politički i demokratski sustav onakvim kakav njima odgovara, a to znači zadovoljavati formu bez pravog sadržaja. Jer kod nas je sloboda često vrlo apstraktan pojam i očito je da se politički život nije demokratizirao.

Parlamentarna demokracija iskazuje svu nemoć, a u društvu vlada mafija koja je nekad vidljivim, a ponekad i gotovo nevidljivim silnicama utkana u gotovo sve pore društva. To je prilično jasno pokazalo istraživanje o povjerenju građana u institucije društva iz kojeg je vidljivo da građani imaju najmanje povjerenja u Vladu i političke stranke, dok je Sabor prošao tek malo bolje. Za jedno demokratsko društvo to su uistinu poražavajući rezultati.

Nazivajući u prijašnjim svojim knjigama političare gospodarima mržnje, podjela i moći, u ovoj ih knjizi autor opisuje kao one koji nastoje što veći broj građana ugurati u svojevrsne rezervate te ih tako učiniti zatočenicima, odnosno ovisnicima lijeve ili desne frakcije. Tako tzv. ljevičari uspijevaju uvjeriti građane da vjeruju i nadaju se da ih jedino oni brane od povratka crnih vragova, a tzv. desničari pak nude svojim pristalicama obranu od crvenih vragova, jer ih inače neće tko imati spasiti od komunizma. Nažalost, ističe autor, najveći broj građana ne shvaća da je na djelu igra kojom se nastoji građane učiniti ovisnima o tim deklariranim ideološkim opcijama i uvjeriti ih da su dijalog, uvažavanje argumenta, nenasilno rješavanje problema, prihvaćanje različitosti… zapravo pokazatelj slabosti te kao takvi nepotrebni.

Žele li Hrvati uistinu okusiti demokraciju nužno moraju izići iz tih rezervata u koje su gotovo mirno, bez većeg otpora ušli. Zanimljiva je Štifanićeva klasifikacija tih rezervata. Naime, rezervate biramo po nekim svojim obilježjima i preferencijama: u jednima je glavno obilježje konformizam; u drugima se građani svjesno odriču mogućnosti kritiziranja jer im je tako komotnije živjeti; u trećima ljudi brinu jedino o sebi, drugi za njih ne postoje. Ipak, dio građana misli svojom glavom i spremni su obećano zahtijevati od onih za koje su glasovali na izborima.

Nužno bi bilo, savjetuje naš autor, poslušati savjet Brune Mascarellija: Potrebno je srušiti zid koji stoji pred vama. Morate izgraditi skelu, prisloniti je na zid i preko nje se popeti u slobodu. U sebi, naime morate stvoriti slobodu jer u protivnom nitko vam je neće dati. Biti slobodan – bit je svega. Postojanja. Umjetnosti. Ljepote života i življenja.

Postaje li Hrvatska sve više planet majmuna, a sve manje planet ljudi? – pita se profesor Štifanić. Smatra da oni koji pokušavaju dokazati i sebi i drugima da su ipak više ljudi nego majmuni, povremeno svoje nezadovoljstvo izražavaju putem društvenih mreža, a rjeđe javnim protestima na ulicama. Ako, pak, političari nastave u svojim nastupima sijati mržnju, pitanje je vremena, kaže autor, kada će građani to pretvoriti u konkretne akcije koje bi mogle biti i vrlo opasne te zaključuje: Ako nitko u Hrvatskoj ne može spriječiti govor mržnje, potrebno je uvesti instituciju svojevrsnog Visokog predstavnika naroda (VPN) s ovlastima u koje spada i sankcioniranje u obliku privremenog ograničavanja djelovanja političara koji šire mržnju, a ako to ne urodi plodom, onda i trajnu zabranu javnog djelovanja?

Autor također konstatira kako u Hrvatskoj nema pravednosti, ni nove ni stare, građanima prijeti nezaposlenost, siromaštvo, budućnost bez mirovina s kojima se može živjeti, zdravstvo i školstvo koje će se plaćati, deložacije, ovrhe i emigriranje, privatizacija svega što je još preostalo te – monetizacija života !

Opisujući probleme i ozbiljnost situacije u kojoj se nalazimo Štifanić se sasvim opravdano pita mogu li potrošeni političari išta uistinu promijeniti? Žele li oni ikakve istinske promjene ili im je ideološka polarizacija zapravo nužna jer bez nje bi i oni bili nepotrebni? Nužno je da građani konačno osvijeste što im se zapravo događa, da shvate da su samo igračke u rukama moćnika te da su očekivanja da će političari samoinicijativno inicirati neke promjene – samo iluzija.

Štifanić izlaz iz problema u kojem se nalazimo vidi u novoj političkoj opciji, Mostu nezavisnih lista, novom projektu/pokretu. Most predstavlja novo lice politike te promovira novu filozofiju politike i nastoji afirmirati vrijednosti i omogućiti razvoj i napredak, i to nakon što su svih 25 godina političari vladali produbljivanjem ideoloških i svjetonazorskih podjela i širenjem mržnje, dovodeći u pitanje smisao pa i samo postojanje Domovine. Pri tome vodit će se državnim, a ne stranačkim i osobnim interesima.

            Voljela bih da se očekivanja autora, a i mnogih drugih ispune te da nam u sljedećim mjesecima mostovci doista pokažu da ne žele da građani ostanu u rezervatima, da ne pristaju na svjetonazorsku dihotomiju crno-bijelo kao jedini pristup životu kojim se problemi ne rješavaju, nego samo gomilaju.

Čini se da nam je još uvijek daleka misao da je, kako reče Roosevelt, obrazovanje temelj demokracije. U tom kontekstu prof. Štifanić predlaže osnivanje: a) Centra za odvikavanje i liječenje ovisnosti o ideologiji te b) Centra za demokratska i kulturološka istraživanja u sveučilišnim središtima gdje bi se multidisciplinarnim i interdisciplinarnim pristupom pratila i analizirala politička zbivanja kod nas od 90-ih do danas. Tako bi se odgovori na brojna pitanja i dvojbe ubuduće temeljili na rezultatima istraživanja, na konkretnim podacima, na stručnim i znanstvenim analizama, a ne na ideološkoj zaslijepljenosti.

Zbog svega rečenoga ova knjiga predstavlja znanstveni pogodak u sridu, a pročitati je treba svatko tko želi shvatiti: a) kako funkcioniraju političke stranke (kao lijeva i desna frakcija hrvatske političke kaste), b) kako se ponašaju građani koje političari-ideolozi drže u rezervatima od kojih dobivaju glasove i crpe svoju moć, c) način funkcioniranja hrvatskog modela tzv. predstavničke demokracije i institucija sustava te d) moguće, odnosno vjerojatne posljedice. Drugim riječima, radi se o vrlo zanimljivoj i kvalitetnoj analizi stanja u hrvatskom društvu.

——————————————————–

 

Prof. dr. sc. Mirko Bilandžić

Recenzija knjige: Mirko Štifanić: USPON IDEOLOGIJE MRŽNJE: NITI MI, NITI ONI! HRVATI U REZERVATIMA?

Dubinska analiza koju nudi Mirko Štifanić je istodobno uvjerljivo točna, a time i zabrinjavajuća za hrvatsko društvu i hrvatsku državu. Autor uvjerljivo obrazlaže dugotrajnu duboku krizu hrvatskog društva i hrvatske države koja je godinama i na rubu katastrofe. Posljedična rezultanta prirode hrvatske demokracije jest da je politička, socijalna, gospodarska, upravljačka, moralna i duhovna kriza postala hrvatska svakodnevnica. U srži tih dubokih kriza jest patologija demokracije oličena u sustavnoj političkoj korupciji. Tzv. sustavna politička korupcija manje-više dominantan je oblik upravljanja Hrvatskom barem od završetka Domovinskog rata, dominantan je to oblik društvenih odnosa, funkcioniranja gospodarskog sustava, osvajanja vlasti i održavanja na vlasti. Takav model nije rezultirao samo pljačkom hrvatske države i hrvatskog društva, već su nepotizmi, klijentelizmi, kronizmi, prljavo-partikularni interesi i trgovine utjecajima doveli do oduzimanja demokracije hrvatskom narodu, negativne kadrovske selekcije i bitnih profesionalnih deficita te deficita institucionalnih državnih kapaciteta. Svoju kulminaciju doživljavaju u političkoj, socijalnoj i gospodarskoj agoniji, gotovo apatiji i beznađu što je dovelo/dovodi do disfunkcionalnosti države, disrupcije društva, iseljavanja mladih i obrazovanih i moralnog rasapa, ali i zabrinjavajućih naznaka uporabe nasilja s elementima terora, inicijalno na nogometnim stadionima…

 

  1. 1. Datum recenziranja: 30. lipnja 2016.
  2. Podaci o recenzentu:

Dr. sc. Mirko Bilandžić, izv. prof., Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za sociologiju, Katedra za vojnu sociologiju, matični broj u Popisu znanstvenika i istraživača „MB 259735“, doktor znanosti u znanstvenom području društvenih znanosti, polje politologija; Na Odsjeku sociologiju Filozofskog fakulteta utemeljitelj i nositelj triju kolegija, i to: Sociologija nacionalne i međunarodne sigurnosti (diplomski studij), Sociologija poslovnog odlučivanja (diplomski studij) te Terorizam i društvo (preddiplomski studij). Također sunositelj je kolegija Sociologija nacionalne sigurnosti na poslijediplomskom doktorskom studiju sociologije. Objavio je osam knjiga i 50-ak znanstvenih i stručnih radova i recenzija. Najznačajnije knjige su: Diplomacija i obavještajna aktivnost, 1998.; Politički i obavještajno-sigurnosni sustav Ujedinjenog Kraljevstva, 2000.; Osnove nacionalne sigurnosti (koautor), 2005.; Sjeverna Irska između rata i mira, 2005.; Poslovne informacije i business intelligence (koautor), 2007.; Poslovnoobavještajno djelovanje: business intelligence u praksi, 2008.; Sjeme zla: Elementi sociologije terorizma, 2010., i Sjeme zla: Uvod u studije terorizma, 2014.

  1. Podaci o recenziranom djelu: Mirko Štifanić: USPON IDEOLOGIJE MRŽNJE: NITI MI, NITI ONI! HRVATI U REZERVATIMA?

Opseg rukopisa obuhvaća glavni tekst (146 str., line spacing-single, cca 235 kartica teksta) koji se sastoji od sljedećih poglavlja PREDGOVOR, UVODNO POGLAVLJE, KAKAV JE DANAŠNJI DAN?, IDS-ov REZERVAT ZA NACIONALNE MANJINE I ISTRIJANE, U RALJAMA SEGREGACIJE, LICE I NALIČJE POLITIČARA PROMICATELJI MRŽNJE DRŽE HRVATE U REZERVATIMA, HRVATSKA: PLANET MAJMUNA ILI LJUDI?, DAN KADA SE MOGLO SHVATITI ČIJI JE HRVATSKI PARLAMENT, A TKO ŽIVI U REZERVATU!, USPON IDEOLOGIJE MRŽNJE I TRANSGENERACIJSKE POSLJEDICE, IDS-ovci NUDE PROMJENE KOJE ČUVAJU NIHOVE INTERESE, DEFINIRATI MINIMUM DOPUŠTENOG NAČINA PONAŠANJA POLITIČARA, POLITIKA KAO PROIZVODNJA DOBRA ILI ZLA, NOVA HRVATSKA NIJE MOGUĆA SA STARIM POLITIČARIMA, LIJEVA I DESNA IDEOLOGIJA HRVATE DRŽE U REZERVATIMA, LOŠI POLITIČARI U MIRU POPUT AGRESORA U RATU?, VAMA I NJIMA: ZAŠTO GRAĐANE SMJEŠTATE U REZERVATE?, PREMA HRVATSKOJ KATASTROFI, ZAKLJUČAK: HRVATI, IZIĐITE IZ REZERVATA!, MOST NEZAVISNIH LISTA – NOVI PROJEKT/POKRET, USPON IDEOLOGIJE MRŽNJE U HRVATSKOM SABORU, POLITIČARI-IDEOLOZI PRIZIVAJU KRIZU I KATASTROFU, ZAKLJUČNA RAZMATRANJA: IDEOLOGIJA KOJA ZAROBLJAVA, I NA KRAJU: NITI MI, NITI ONI!

  1. Mišljenje recenzenta:

Osvrt na sadržaj (s fragmentima sadržaja)

Sumarno prikazano, autor u knjizi analizira prirodu demokracije u Republici Hrvatskoj, političke aktere te njihovo ponašanje i način obnašanja vlasti koje sažima kao ideologiju mržnje koja rezultira kulturom mržnje i kulturom nasilja što može voditi dezintegraciji društva. Takav obrazac ponašanja prihvaća dio tzv. običnih građana. Oni, u biti, žive u ideološkim rezervatima i omogućavaju uspon ideologije mržnje, što može prerasti u nešto što se ne može kontrolirati, a to je – fizičko nasilje. Oni su zatočenici svojevrsnih rezervata, odnosno ovisnici lijeve i desne frakcije ideologije mržnje pomoću koje političari nastoje zadržati politički i demokratski sustav. Političari, pak, sudjeluju u stvaranju neodrživog društva u kojem su, s jedne strane oni kao mala manjina koja ima nekontroliranu moć i nezaslužene povlastice, a s druge strane nacija pred dezintegracijom, obitelji bez budućnosti, te građani u rezervatima od kojih se dobiva glasove pomoću kojih se penje na vrh vrhova na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini, a vlast koristi za ostvarivanje svojih egoističkih interesa! Iskustvo s tzv. predstavničkom demokracijom u posljednjih 25 godina potvrđuje da političari nastoje aktivnosti građana svesti na minimum pa i demokratski spriječiti, umjesto da ih potiču na aktivizam za osobno, obiteljsko i opće dobro, odnosno da zajedno s njima izgrađuju povjerenje građana u sustav i institucije sustava te grade održivo društvo. Oni, pak, zajedno s onom malom manjinom bogatih i moćnih, koji u tzv. sustavu liberalne demokracije vladaju tržištem, određuju kvalitetu i količinu demokracije: jednu za sebe, a drugu za veliku većinu građana. Zbog toga izostaje uvođenje ikakvih bitnih i kvalitativnih promjena koje znače napuštanje tzv. predstavničke, odnosno obezvrijeđene demokracije, jer bi to ugrozilo povlašteni položaj političara koji su ukrali demokraciju od građana i obnašaju vlast kao demokratski diktatori. U tom kontekstu, negativna strana političkih ideologija služi: kao način opravdavanja političkog poretka, odnosno neprihvatljivog načina obnašanja vlasti; za odvraćanje pozornosti od problema te neuspjeha; širenju podjela i mržnje među građanima, što može voditi u fizičke obračune; za dobivanje glasova koji omogućavaju dolazak na vlast te za zadržavanje građana u rezervatima! Naime, stvarnost potvrđuje da svaka, pa čak i razumna te altruistična i domoljubna, vlast bez izravne demokracije i sudjelovanja građana, vrlo lako, gotovo posve neometano, (p)ostaje, odnosno funkcionira kao – klika. U takvim uvjetima ciljevi političara i naroda, odnosno građana, nisu isti. U tom slučaju na snazi je tzv. Olsenov efekt, odnosno nametanje volje male organizirane skupine velikoj neorganiziranoj! To postižu zloupotrebom ideologija prošlosti s ciljem stvaranja ljudi ovisnih o ideologiji i demagogiji koju svakodnevno nameću loši političari stvarajući od građana ideološki ovisne osobe koje se međusobno mrze, a sutra se mogu i fizički obračunavati. U biti, pasivni građani stvaraju povoljne uvjete da ih političari za koje su glasali smještaju u lijeve i desne – rezervate!

Zaključno mišljenje

Knjiga Mirka Štifanića USPON IDEOLOGIJE MRŽNJE: NITI MI, NITI ONI! HRVATI U REZERVATIMA? iznimna je pojava u znanstvenoj produkciji te predstavlja iznimno socijalnoznanstveno djelo u kojem je obrađena jedna od presudnih tema suvremene povijesti i sadašnjosti Hrvatske. Domovinski rat ključna je točka stvaranja Hrvatske. Duga točka u kontinuumu hrvatske državnosti je proces unutarnje izgradnje Hrvatske. Upravo je to predmet ove knjige koja propituje hrvatsku demokraciju. Dubinska analiza koju nudi Mirko Štifanić je istovremeno uvjerljivo točna, a time i zabrinjavajuća za hrvatsko društvo i hrvatsku državu. Autor uvjerljivo obrazlaže dugotrajnu duboku krizu hrvatskog društva i hrvatske države koja je godinama i na rubu katastrofe. Posljedična rezultanta prirode hrvatske demokracije jest da je politička, socijalna, gospodarska, upravljačka, moralna i duhovna kriza postala hrvatska svakodnevnica. U srži tih dubokih kriza jest patologija demokracije oličena u sustavnoj političkoj korupciji. Tzv. sustavna politička korupcija manje-više dominantan je oblik upravljanja Hrvatskom barem od završetka Domovinskog rata, dominantan je to oblik društvenih odnosa, funkcioniranja gospodarskog sustava, osvajanja vlasti i održavanja na vlasti. Takav model nije rezultirao samo pljačkom hrvatske države i hrvatskog društva, već su nepotizmi, klijentelizmi, kronizmi, prljavo-partikularni interesi i trgovine utjecajima doveli do oduzimanja demokracije hrvatskom narodu, negativne kadrovske selekcije i bitnih profesionalnih deficita te deficita institucionalnih državnih kapaciteta. Svoju kulminaciju doživljavaju u političkoj, socijalnoj i gospodarskoj agoniji, gotovo apatiji i beznađu što je dovelo/dovodi do disfunkcionalnosti države, disrupcije društva, iseljavanja mladih i obrazovanih i moralnog rasapa, ali i zabrinjavajućih naznaka uporabe nasilja s elementima terora, inicijalno na nogometnim stadionima, kao sredstva za ostvarenje ciljeva i rješavanja različitosti te ostvarenja različitih interesa, na razmeđu između pojedinih socijalnih grupacija i centara moći. Prema autoru, političari su središnji uzročnik i protagonist takvog stanja. Razlog je vrlo jednostavan. Ono u čemu su loši političari uspješni jest demagogija pomoću koje ljude drže u svojevrsnim rezervatima, a glasove tih ljudi smatraju legitimitetom za vladanje čitavim narodom koji je tu zbog političara, a ne oni zbog njega! Političari su, kako uvjerljivo dokazuje autor, (is)koristili demokraciju prije svega za osobne i klijentelističke interese, a građanima pri­uštili rezervate i poziciju pasivnog i nemoćnog promatrača. Autor utemeljeno ističe da to može biti put prema katastrofi koji je već rezultirao nestabilnostima i ugrožavanjem nacionalne sigurnosti. Sustavna politička korupcija jest grijeh struktura kako u pogledu činjenja, tako i nečinjenja. No, ona rezultira i grijehom pasivnosti. Za takvo stanje odgovornost snose i pasivni građani koji su pristali na mjesto u ideološkim i inim rezervatima bez ikakva aktivizma u pogledu nastojanja traženja promjena i puta izlaska iz krize. Zaista je točno da je najveća moć političara u nemoći građana. Autorov poziv na akciju građana i participaciju u demokraciji koju su im oduzeli političari zasigurno je jedan od uvjeta za usmjeravanje Hrvatske u drugom smjeru. Njegov sastavni dio su i afirmacije stručnosti i profesionalnosti. Drugi smjer, ili kako autor ističe Alternativa za Hrvatsku, je neophodan, jer kako je poodavno kazao Albert Einstein ponavljanjem istoga ne može se očekivati drukčiji rezultat. Suvremenu Hrvatsku karakterizira sveprisutno materijalno, duhovno i moralno siromaštvo, nesposobnost realnog uvida u sadašnjost, nedostatak vizije budućnosti, nedostatak ikakve strategije razvoja i nadasve sumnja u sposobnost odlučivanja o vlastitoj sudbini. Hrvatska treba novi, drugačiji put u budućnost, dosadašnji modeli upravljanja Hrvatskom moraju otići u zaboravljeni zapećak prošlosti, Hrvatska naprosto treba novi put, treba, kako je govorio južnoafrički mučenik Nelson Mendela, novo domoljublje. Hrvatsko društvo mora izvući pouke iz naučenih lekcija, ne ponavljati stare pogreške. Taj drugi smjer ukazuje da se autorove prognoze o klizanju Hrvatske u katastrofu neće obistiniti. Hrvatska će time izići iz rezervata duboke strukturalne višestruke krize. Upravo je poziv Mirka Štifanića da Hrvatska krene u tom smjeru najveća vrijednost knjige USPON IDEOLOGIJE MRŽNJE: NITI MI, NITI ONI! HRVATI U REZERVATIMA?

  1. Knjigu Mirka Štifanića USPON IDEOLOGIJE MRŽNJE: NITI MI, NITI ONI! HRVATI U REZERVATIMA? može se po svojoj formi kategorizirati kao znanstvenu knjigu koja je namijenjena ne samo akademskoj zajednici, posebno znanstvenicima i stručnjacima u socijalnoznanstvenom području, već i političkim akterima i i široj javnosti.
  2. Konačan zaključak recenzenta

Knjigu Mirka Štifanića USPON IDEOLOGIJE MRŽNJE: NITI MI, NITI ONI! HRVATI U REZERVATIMA? svesrdno preporučujem za publiciranje ne samo zbog toga što je to vrijedno i kvalitetno djelo po svojem sadržaju, već i zbog toga što je riječ o socijalnoznanstvenom djelu koje je, prema stajalištu ovog recenzenta, najsveobuhvatnije djelo tog tipa kod nas. Rukopis predstavlja značajan znanstveni doprinos socijalnoznanstvenoj zajednici te je istovremeno i praktični priručnik političkim akterima i javnosti kao participantu u političkim procesima.