GUBILIŠTE

“Gubilište nije politički roman, premda ima zamaskiranih tonova, nego je to ponajprije jedna nova i čudesna nadogradnja, nešto između Dostojevskog i Joycea, ali samosvojna, a po onome što bismo nazvali pregrijanim unutrašnjim dijalogom, i posve jedinstvena. Sve je satkano od intenzivnog sjećanja, slike plamte i trepere u prolazu, čas kao jasne i opipljive, čas grozničave i košmarne, ali zasigurno uvijek i svaki put nabijene očajem i teku izravno u apokalipsu, bez nekog slijeda, gotovo vrtoglavo. Gubilište nije nepristupačna knjiga, ključ za čitanje nije potreban, ali je njezin tempo ubitačan i silovit. Unatoč takvu ritmu, roman nema nijedne suvišne riječi, a to je teško postići u ovoj vrsti literature.” (Lennart Bromander)