OTAC I SIN

Kad sam pročitao priče koje je napisao Borivoj Vincetić, i kad sam od njega čuo da je tek početkom devedesetih godina od svoga oca doznao o prošlosti obitelji o kojoj se dotad nije govorilo, kao da je bilo zabranjeno, shvatio sam koliko imamo sličnosti, zajedničkoga u tome. Jer i ja do početka osamdesetih nisam gotovo ništa znao o prošlosti svoje obitelji s mamine strane, odnosno u prvome redu o ratnoj prošlosti, o onome što se događalo u Drugome svjetskom ratu i nakon njega. Samo sam znao da nemam djeda s mamine strane, da ga nikad nisam upoznao, nikad vidio, da ga nije bilo. Ništa drugo nisam znao. O tome se nije pričalo. Sve do jednoga događaja početkom osamdesetih, kad se baka konačno polako raspričala, i kad sam prvi put čuo što je taj djed u ratu radio, zašto ga nisam upoznao, zašto ga nema, što se događalo nakon rata… I to je baka pričala u najvećoj konspiraciji, da ne bi netko nepozvan čuo, i da ne bismo zbog toga imali problema.
Stoga sam se lako uživio i u Borivojeve priče, odnosno u priče njegova oca. Doista je dragocjeno sve što se sačuva i objavi iz sjećanja pojedinaca i obitelji. U povijesnim istraživanjima jako su vrijedna i osobna sjećanja, oralna/usmena povijest. Tako su vrijedne i ove Borivojeve priče, bilo očeve, bilo njegove. Jer i Borivojeve govore o pojedinim trenutcima zagrebačkoga života. I to je vrijedno zabilježiti.
I ono što je u svemu još bolje, Borivoj odlično piše, ima odličan stil, pisanje mu baš ide, kao da je već objavio nekoliko knjiga. A zapravo mu je ovo prvo prozno djelo! Stoga uživajte u čitanju njegovih priča, do Borivojeve nove knjige!